Prevođenje

PJER KROPOTKIN

„Ne zaboraviti Kropotkina“

KAFKA

Prezrena metafizička tico

Kakav sam plamen zasadio

Ispisujući prstima umjesto voskom:

„Pobuna, samo pobuna

Izgovorenom i pisanom riječju

Bodežom, puškom, dinamitom.“

Postojano je i surovo drvo

na kome izrastaju mlade duše:

naše duše su nepokretne i priljubljene za vrh

bez uspomena koje podsjećaju na silaženje.

Naše djelo je neizdržljivo od jasnoće

Naš put ne traži običnu oštroumnost

Jer ne strahuje za povratke.

(Kakve su podvige stvarale naše desnice

Bez viška duha koji hita stvarnom bogu.)

Čudom se odupiremo Zvijerima i Anđelima

Skrivenim u našim samotnim predsobljima

Bez glasa nježno i trpeljivo:

„Stvarna opasnost, provokacija i apstrakcija

Stižu nam iz čopora, ali i iz povorki.

Zato jedne i druge nužno je uništiti.“

Carski paž:

Ali kakav osvetnik

Pyotr Kropotkin

Never forget Kropotkin*

—Kafka

Despised metaphysical bird,

What flame have I planted

By writing with my fingers instead of wax:

"Rebellion, only rebellion —

Through spoken and written word,

By dagger, rifle, dynamite."

Steady and harsh is the tree

On which young souls grow

Our souls are immobile, pressed to the summit

With no memories to remind us of descent.

Our deed is unbearable in its clarity

Our path demands no ordinary cleverness

For it fears no return.

(What heroic deeds our right hands have achieved,

Without the overabundance of spirit rushing toward the true god.)

By miracle, we resist Beasts and Angels

hidden in our solitary antechambers,

voiceless, tender, and enduring.

"True danger, provocation, and abstraction

come to us from the pack, but also from the procession.

Thus, both must be destroyed.”

Imperial page:

But what an avenger!

CHAPTER ONE

SEA DRAGON

Adriatic Sea, September 1869

The vastness of the sea trembled with the passion that had seized the sky. The air stirred, the waters grew restless. The blue giant breathed deeply, swelling its chest toward the dark, fractured heavens. Hissing red flashes of lightning vanished into the jaws of unruly waves, briefly casting a reflection of celestial brilliance. Scattered drops from the heavy swells mingled with streams and gusts of cold rain, falling from low, leaden clouds that had dimmed the sky.

Through the gray-white haze, the silhouette of the merchant barque Dika[1] stood out, plunging and rising like a daring swimmer in the timeless green-tinged waters. Captain Niko Kaluđerović gripped the helm of the barque [2]firmly and skillfully, in a miraculous dance with death—lurking behind each dark-blue swell and merciless crash of waves, whose crests burst into whitish mist at the bow, in rhythm with the creaking hull as the sea swept the deck. 

The sea and stormy sky merged into one, into the sovereign Leviathan[3], which in endless coils of its body wreaked havoc with all its might, lashing with lightning and thrashing its tail of waves, toppling hurried sailors who crashed across the deck. Even the hiss of its movement was like thunder from a sinister dark cloud boiling above, where electric impulses flashed like luminous veins across its scales.

Captain Niko found himself walled in between sky and sea, trapped by the united force of water droplets threatening to crush him—and in that moment, he felt most alive, closest to eternity. As an experienced captain, he knew the massive keel made the barque steady, and that as long as it remained intact, it would eventually break free from the rolling waves.

Delusion or not, he hoped fortune would favor him.

[1] Dike – Greek goddess who governs human justice. One of the three Horae, daughters of Zeus and Themis.

[2] Barque (English Barque) – A sailing ship with three or more masts. The aft mast is rigged fore-and-aft, while the other masts are square-rigged.

[3] In the Book of Job (40–41), a sea dragon from Hebrew myths was created on the fifth day of Creation.

GLAVA PRVA

MORSKI ZMAJ

Jadransko more, septembar 1869. godine

Beskrajnost mora je drhtala od strasti koja je zahvatila nebo. Vazduh se uskomešao, more se uznemirilo. Modri gigant je duboko disao, nadimajući prsa ka tamnom raspuknutom nebu. Pišteće crvene munje su nestajale u čeljustima razuzdanih talasa, nakratko, stvarajući odbljesak nebeskog sjaja. Raspršene kapljice debelih valova stapale su se s mlazovima i naletima hladne kiše, iz niskih i teških oblaka olovne boje koji su posivjeli nebo.

U tamnobijeloj neprozirnosti isticala se silueta trgovačkog jedrenjaka „Dika”[1] koji je poput odvažnog plivača uranjao i izranjao iz zelenkaste boje suverenog i bezvremenog mora. Kapetan Niko Kaluđerović je čvrsto i vješto okretao kormilo barka[2], u čudesnoj igri smrti, koja je prijetila iza svakog tamnoplavog nadimanja i bespoštednog udaranja talasa, čija se kruna raspršivala u bjeličastu izmaglicu o pramcu broda, uz ritmičnu škripu trupa, dok je more ispiralo palubu. 

More i olujno nebo su se slili u jedno, u neprikosnovenog Levijatana[3] koji se beskonačnim uvijanjima tijela iživljavao svom snagom, palacajući munjama i divljajući repom svojih talasa, obarajući užurbane mornare koji su treskom padali po palubi. Sam šum njegovog šištanja bio je nalik grmljavini iz zlosutnog tamnog oblaka, koji ključa na nebu, u kojem se vide električni impulsi, koji poput svijetlećih vena obasjavaju njegove krljušti.

Kapetan Niko se našao zazidan između neba i mora, zarobljen njegovom svemoći udruženih kapljica vode koje su prijetile da ga smrve i činilo mu se, da je u tom trenutku najviše živ i najbliži vječnosti. Kao iskusni kapetan znao je da masivna kobilica čini jedrenjak stabilnim i da će, sve dok je u jednom komadu, iskočiti iz tih valjanja talasa čim dobije šansu.

Obmana duše ili ne — nadao se da će uspjeti uz malo dobre sreće.

[1] Dika — grčka boginja koja vlada ljudskom pravdom. Jedna od tri Hore, kćeri Zevsa i Temide.

[2] Bark (engleski Barque) jedrenjak s tri ili više jarbola. Krmeni jarbol ima uzdužno, a ostali jarboli križno jedrilje.

[3] U Knjizi o Jovu (40-41), morski zmaj iz hebrejskih mitova koji je stvoren petog dana Postanja.

Ko smo mi? Imamo li prava na svoju kulturnu i nacionalnu individualnost? Da li je to što nas je nekad činilo posebnim, i što smo se dosad održali, dostatno da se taj individualitet, koji je stvaran vjekovnim istorijskim kontinuitetom, ali i na različitim tradicijskim i savremenim suprotnostima, održi i razvija u sadašnjem vremenu i predvidljivoj budućnosti? S druge strane, da li bi odustajanje Crnogoraca od svog kulturnog i nacionalnog identiteta doprinijelo opštem napretku njiho vih budućih generacija? To jest, hoće li se egzistencija, kulturni život, pitanje demokratije i ljudskih prava etničkih i nacionalnih Crnogoraca i njihovih sugrađana poboljšati ukoliko se Crna Gora odrekne državnosti, i osporavanog, nestabilnog nacionalnog identiteta Crnogoraca, koji negira i znatan broj njihovih krvnih rođaka? Je li moralno odgovorno, kosi li se to s elementarnim osjećanjem ljudskog dostojanstva, da se drugima prepusti – onima koji gotovo dva vijeka aktivno rade na tvom uništenju – da ti određuju nacionalni identitet, kulturna i politička prava, po sopstvenoj mjeri i interesima? Konačno, koji su to agensi, odnosno specifična iskustva i vrijednosti u postmodernom, digitalnom vremenu – istovremene globalizacije i fregmentacije svijeta u 21. stoljeću – kojima može doprinijeti građanska, multikulturna, proevropska Crna Gora? 

Who are we? Do we have the right to our own cultural and national individuality? Is what once made us distinct—and what has sustained us until now—sufficient for that individuality, forged through centuries of historical continuity and shaped by both traditional and contemporary contradictions, to endure and evolve in the present and foreseeable future? On the other hand, would Montenegrins’ renunciation of their cultural and national identity contribute to the overall progress of future generations? That is, will the existence, cultural life, and the questions of democracy and human rights of ethnic and national Montenegrins and their fellow citizens improve if Montenegro relinquishes its statehood and the contested, unstable national identity of Montenegrins—an identity denied even by many of their blood relatives? Is it morally responsible— does it not violate the most basic sense of human dignity—to allow others, those who have worked actively for nearly two centuries toward your erasure, to define your national identity, cultural and political rights according to their own measures and interests? Finally, what are the agents—what specific experiences and values—in this postmodern, digital age of simultaneous globalization and fragmentation of the world in the 21st century that a civic, multicultural, pro-European Montenegro can contribute?